X

MEĐUNARODNI EKUMENSKI MOLITVENI POKRET ZA ISCJELJENJE ČOVJEČANSTVA

E:mail: info@ maranatha-conversion.com

Association Maranatha

14, rue Alphonse Daudet

75014 Paris France

 

MEĐUNARODNI EKUMENSKI MOLITVENI POKRET ZA ISCJELJENJE ČOVJEČANSTVA

Ime Prezime Email Adresa Grad Poštanski broj Država

Hodočašće »Maranatha« u Svetu zemlju

Nesvakidašnji događaj

 

Broj i raznolikost sudionika

Odsanjano 2011., osmišljeno 2012., javno obznanjeno 9. ožujka 2013. u Bazilici u Koekelbergu a potom objavljeno putem Interneta, hodočašće »Maranatha« u Svetu zemlju od 19. do 27. kolovoza ove godine u konačnici je okupilo više od 600 osoba: 550 već od početka, kojima se pridružilo više od 50 Argentinaca koji su, zato što su nam se pridružili tek nakon nekoliko dana, za toliko produžili svoje hodočašće nakon našeg dolaska. Rijetka su hodočašća koja okupljaju toliko ljudi u isto vrijeme na tome mjestu. To je postalo moguće zahvaljujući sposobnosti francuske organizacije Routes bibliques koju ovdje pozdravljam. Dovoljno je reći da smo rijetko svi bili okupljeni na istome mjestu i u istom trenutku. Skupna okupljanja ograničavaju se na vrijeme razgledavanja, slavljenje Mise i prelazak Galilejskog jezera, tijekom kojeg tri velike lađe plove jedna uz drugu. Ostalo se događa po skupinama koje su znalački organizirane u obilascima. Među hodočasnicima, desetak svećenika. Ono što će biti dragocjeno za slavljenje sakramenta pomirenja na Pastirskim poljanama u Betlehemu.   

Potom raznolikost. Većina Europljana, među kojima prevladavaju Belgijanci, koji zastupaju tri nacionalna jezika, i Francuzi, ali ne zaboravljajući Poljake, Hrvate, Španjolce, Portugalce, Talijane, Britance i nekoliko drugih naroda s manjim brojem predstavnika. Prisutna su i četiri ostala kontinenta, posebice Južna Amerika s hodočasnicima iz Argentine, Urugvaja, Paragvaja, Čilea, Perua, Kolumbije i Brazila te Sjeverna Amerika sa skupinom iz SAD-a i Kanade, naročito iz Quebeca. Tu je i nekoliko Afrikanaca i Azijaca.

Dosta je naglasiti da je sustav simultanog prevođenja preko malih uređaja obješenih oko vrata savršeno funkcionirao. Uvijek počevši od francuskoga, najzastupljenijeg jezika, ili od arapskoga preko francuskog na nizozemski, španjolski, portugalski, engleski, poljski i hrvatski. Hvala dobrovoljnim prevoditeljima!

 

Ciljevi hodočašća

Molitvena nakana kojom je cijelo hodočašće bilo prožeto bila je, kao i tijekom velikog okupljanja 2500 osoba u Bazilici Svetoga Srca u Koekelbergu u ožujku ove godine, obraćenje ljudskog srca – počev od našega – i iscjeljenje čovječanstva. Ili, kao što je navedeno u knjizi koju sam tom prigodom objavio, Srce Radosne vijesti: Poziv na molitvu i zalaganje za iscjeljenje čovječanstva božanskim milosrđem, riječ je o molitvi i zalaganju na svim razinama, kroz suočavanje sa slijepim ulicama u kojima naša civilizacija stradava. No, kao što postoji iscjeljenje ljudskog srca i čovječanstva koje može doći samo odozgor, ova se molitva i zalaganje također okreću prema uskrslom Isusu, preklinjući njegov drugi dolazak u slavi, kao što činimo na svakoj Euharistiji nakon posvete. Odatle opći naziv pokreta i hodočašća »maranatha-obraćenje«, gdje prva riječ na aramejskome, Isusovom jeziku znači: »Dođi, Gospodine!« (usp. Otk 22, 20)   

Hodočašće su organizirali katolici. No, od samog je početka nakana bila dati našem pokretu ekumensku dimenziju, pa čak i međureligijsku. A razlog zbog kojeg smo za prvo hodočašće – jer, milošću Božjom, bit će ih zacijelo još – izabrali Svetu zemlju leži u činjenici što predstavlja simbol izazova s kojima se želimo susresti. Isusova je zemlja doista bure baruta, uvijek u opasnosti da se zapali, a cijeli je Bliski Istok vulkan u erupciji ili pak koji može izbiti u svakom trenutku. Uz to, Sveta zemlja na istom području okuplja tri velike monoteističke religije planeta: islam, judaizam i kršćanstvo. Odatle potreba za međureligijskim dijalogom. A u okviru kršćanske vjeroispovijesti postoje, ne uvijek u mirnim odnosima, različite konfesije (pravoslavna, katolička, protestantska i anglikanska) te različiti obredi (grko-melkitski, maronitski i latinski).     

 

Važni susret s katolicima Svete zemlje

Okvirno, naš je drugi cilj bio susretanje, upoznavanje i pružanje podrške svim kršćanima Svete zemlje, kojoj god konfesiji ili obredu pripadali, čak i ako smo uglavnom susreli katolike. 

Neću ovdje, dakle, opisivati naše posjete svetim mjestima. Poput svih hodočasnika u Svetoj zemlji, i mi smo tamo molili i slavili. Spomenut ću samo da smo boravili u Nazaretu u Galileji, potom u Jeruzalemu u Judeji te u Betlehemu na palestinskom teritoriju.  

S malim izaslanstvom mogao sam susresti sve katoličke biskupe Svete zemlje: latinskog patrijarha Jeruzalema, Njegovo Blaženstvo Fouada Twala, kao i njegova pomoćnika mons. Shomalija, grkotakoličkog nadbiskupa mons. Chacoura, maronitskog nadbiskupa Svete zemlje i mons. Marcuzza, pomoćnog biskupa latinskog patrijarhata za Izrael. 

No, najupečatljivija su bila velika okupljanja na kojima smo molili krunicu, slavili Euharistiju i klanjali se Svetome Sakramentu zajedno s mjesnim katolicima. U Bazilici Navještenja u Nazaretu, tijekom Mise koju je predvodio mons. Marcuzzo okupilo se više od 2000 katolika, prije svega latinskog obreda. Okupilo nas se 13 000 (službeni podaci policije!) u Mi’lyi u Galileji na velikom polju koje su svečano uredili mjesni župljani, uglavnom grkokatolici, a Misu je predvodio katolički melkitski nadbiskup. A u Betlehemu nas je bilo 6000, u sportskoj dvorani jedne škole i okolnim dvorištima, na Misi koju je predvodio latinski patrijarh Jeruzalema, mons. Fouad Twal, i na kojoj je prisustvovala jedna posebna žena, gradonačelnica Betlehema, gospođa Vera Ghattas Baboun. Na kraju je tog slavlja zemlja posvećena Bezgrješnom Marijinom Srcu. 

Imali smo milost moliti s oko 20 000 naše kršćanske braće i sestara iz Svete zemlje. Bilo je potresno prisustvovati tim produženim slavljima. Uz pjesme, krunicu, Misu i klanjanje ili euharistijsku procesiju, trajalo je oko četiri sata u toplom ozračju i na doslovno velikoj vrućini! Naša kršćanska braća, koja su se odazvala našem pozivu, osjećala su se duboko ohrabrena zbog svih tih Zapadnjaka koji su ih posjetili. Tim više što situacija u kojoj se nalaze doista nije lagana i što su mnogi na kušnji odlaska koji će, ostvari li se, još više otežati stanje onih koji ostaju.   

Našim su okupljanjima uvijek prisustvovali pravoslavci, katkad sa službenim predstavnikom njihove Crkve, muslimani i Židovi, koji su bili privučeni ciljem našeg hodočašća. U Mil’yi, s obzirom na prisutnost gomile od skoro 14 000 osoba, uključujući naše hodočasnike, policija izraelskih sigurnosnih snaga budno je pazila na sve, kako bi usmjerila priljev svih tih ljudi, no očito i kako bi nadgledala gomilu i sprječavala moguće ispade. Vojnici pomalo napeti na početku. No, zahvaljujući ugodnom i nevinom ozračju, kao i našim prijateljskim stavom prema njima, postupno su se opustili. Na kraju ove duge večeri razmjenjivano je srdačno rukovanje. Nekoliko mi je hodočasnika čak ispričalo da su u trenutku primanja pričesti, dirnuti ozračjem, neki izraelski vojnici prišli i… pričestili se, dok svećenik nije znao kako reagirati. Pretpostavljam da će to Gospodin s njima razriješiti!

Više mi je kršćana iz Svete zemlje, i čak nekoliko vjerskih uglednika, povjerilo da se na Božić i Uskrs i u drugim velikim prigodama, katolici (neznatna manjina stanovništva) okupljaju s radošću. No, ovo što se događalo bilo je neviđeno. Osim, dakako, Papinih posjeta… Zahvaljujem stoga mladom izraelskom katoliku libanonskog podrijetla, Charbelu Marounu, koji je uz moju preporuku poduzeo sve nužne korake za ostvarenje kontakta s mjesnim vjerskim i civilnim vlastima kako bi se ova velika okupljanja mogla dogoditi.  

 

Dodir »Međugorje«

Tijekom cijelog hodočašća bio sam suočen s osjetljivim zadatkom. Gospođa koja mi je pružila ogromnu pomoć pri organizaciji hodočašća i koja je uostalom iskusna organizatorica putovanja, Sabrina Čović, Hrvatica je koja boravi čas u Parizu, čas u… Međugorju, u kojem je čvrsto povezana s osobama koje izjavljuju da vide Djevicu Mariju. Dakle, međugorska je mreža jako raširena po svijetu, uključujući i Svetu zemlju. Značajan dio hodočasnika je, zahvaljujući Internetu, regrutiran upravo preko te mreže. Tim više što je Sabrina pozvala jednu od „vidjelica” (uvjetno govoreći), Vicku, da nam se pridruži. Što znači da je, tijekom velikih okupljanja, molitva krunice oko 18h40 bivala prekidana onim za što mnogi vjeruju da je ukazanje Djevice. Imam osobne razloge vjerovati da su ova ukazanja istinita. No, znam da se mjesni biskup iz Mostara u Bosni i Hercegovini nemilosrdno protivi, što nije spriječilo Rim da svoje mišljenje ne svede na njegovu osobnu prosudbu, osnivajući Međunarodnu komisiju stručnjaka za proučavanje fenomena. To će izvješće morati uskoro biti završeno a, prema nekima, bit će neutralno ili čak više odobravajuće, ali bez mogućnosti da iznese konačnu presudu, ni negativnu ni pozitivnu, budući da je fenomen još uvijek u tijeku. Ja sam stoga, u svakoj prilici, isticao rezervirani stav Crkve po tom pitanju. No, prisutnost Vicke, koja je u kušnji krhkog zdravlja, uvijek s osmijehom na licu, potpuno predana mjesnim kršćanima, posebice bolesnima, ipak je pridonijela privlačenju gomile, katkad u prijateljskom urnebesu, tipičnijem za hrvatski mentalitet i istočne obrasce ponašanja nego za naše trijezne i hladne belgijske navike…  

 

Još jedno iznenađenje, ovaj put ekumensko…

Druga sastavnica, pomalo zbunjujuća, ponudila nam se kada smo boravili u Betlehemu pripremajući se da u crkvi Svete Katarine provedemo uobičajenu večer molitve unutar skupine »Maranatha«: pouka, krunica, Misa i euharistijsko klanjanje. Vicka je taj dan bila odsutna. Ali zato sam, nekoliko sati ranije, u jednoj ulici susreo Vassulu Ryden, pravoslavnu Grkinju, no vrlo blisku katoličkoj Crkvi, koja je također bila na hodočašću u Svetoj zemlji, s više od 700 kršćanskih hodočasnika svih konfesija, među  kojima čak stotinjak biskupa i svećenika. Vassulini su spisi, navodno nadahnuti Gospodinom – čitao sam izvjestan broj i smatram ih vrlo lijepima – kontroverzni zbog sadržaja i podrijetla, bilo natprirodno ili ne. Iako je pravoslavne vjeroispovijesti, Kongregacija za nauk vjere, kojom je tada predsjedavao kardinal Ratzinger, proučavala je spise te objavila prvu notu, relativno strogu a potom, nakon što je saslušala njezina pojašnjenja, drugu, pozitivniju, ali još uvijek s opreznom zadrškom. U ime svoje skupine upitala me mogu li nam se pridružiti u večernjoj molitvi. Ne na Misi, jer ju je skupina Istinski život u Bogu (naziv pokreta koji je osnovala Vassula) već slavila tog jutra, nego u molitvi krunice. Po drugi sam se put našao suočen sa zadatkom »izvan pravila«, također posve »osjetljivim«! No, kako odbiti molitvu krunice sa skupinom koja ima potpuno iste molitvene nakane i istu ekumensku brigu kao mi sa, pored toga, žarkom željom da što prije svi kršćani slave Uskrs na isti datum? U stvari, ovaj je zajednički susret predivno prošao, u gorljivom zajedništvu srca i sveopćoj radosti. 

 

Rad i svjedočenje kršćana u kraju

Tijekom dva zadnja dana u Betlehemu umnožili smo kontakte s kršćanima iz kraja: iz Karmela, gdje je živjela Blažena Mirjam, mala Arapkinja, s redovnicama iz Emanuela uz dirljivi doček (mnogi će se sjećati pranja nogu!), iz Jaslica Svete obitelji u kojima se primaju ostavljena muslimanska djeca od 0 do 7 godina, bez identiteta jer su rođena izvan braka, župe i sjemeništa Beit Jale. No, najteže je nesumnjivo bilo moliti pored zida koji razdvaja izraelski od palestinskog teritorija. Zid koji, sa židovske strane, simbolizira strah od terorizma, a s palestinske, osjećaj ponižavajuće isključenosti. Posredovali smo kod Krista, koji je srušio zid mržnje koji je razdvajao Židove i pogane kako bi ih uveo u istu Crkvu (usp. Ef 2, 14-18) i Marije, koja ruši zidove, prikazane na jednome mjestu na zidu u Betlehemu. 

Vozeći se na odlasku prema aerodromu, zaustavili smo se u Abu Goshu, gdje nam je otac Olivier, benediktinac, pričao o dirljivom dočeku koji mu je omogućio da živi s kršćanima, no i s muslimanima i Židovima, uključujući one ortodoksne. S tom zabilješkom o univerzalnom bratstvu koja u sebi lijepo sažima nakane koje smo nosili, okončalo se hodočašće koje nas je sve pomalo umorilo (sasvim malo) i ispunilo.  

 

Mons. A.-J. LÉONARD,

Nadbiskup Malines-Bruxellesa