U MEĐUGORJU SE NEPRESTANO POZIVA NA BOŽJU LJUBAV
Nakon zanimljivoga život nog puta u kojem je odabir svećeničkog poziva u kraju iz kojeg dolazi bio više znatiželja negoli uobičajena pojava, 51-godišnji mons. Jacques Assanvo Ahiwa prošlog je listopada zaređen za pomoćnog biskupa biskupije Bouaké u Obali Bjelokosti, s geslom iz Evanđelja po Ivanu: „Pasi ovce moje!“ Između ostaloga, školovao se i u Francuskoj gdje je zapažen kao predavač na Fakultetu katoličke teologije u Strasbourgu, omiljen među studentima, da bi ga Bog na koncu usmjerio na povratak u domovinu i posve drukčiji put „koji ne slijedi ljudsku logiku“ nakon što ga je, zbog stanja s korona virusom, apostolski nuncij telefonskim putem obavijestio o odluci pape Franje. Između ostaloga, želja mu je opet posjetiti Međugorje kako bi svoju biskupsku službu posvetio Kraljici Mira.
Sabrina: Mons. Ahiwa, hvala Vam na ovom razgovoru za Glasnik mira. Sjećate li se kada ste prvi put osjetili poziv da postanete svećenik?
Mons. Ahiwa: Rodom sam iz malog sela po imenu Krinjabo u podprefekturi Aboisso na jugoistoku Obale Bjelokosti. Poziv da slijedim Gospodina upućen mi je na najobičniji mogući način. U VI. razredu družio sam se s prijateljem koji je bio uključen u župne aktiv nosti. On je bio taj koji me upoznao s katoličkim pokretima, a potom i s vokacijskom skupinom koja je pripremala mlade ljude da razluče svoj životni poziv. Kad se postavilo pitanje naše odluke da uđemo u sjemenište s ciljem obuke za svećenički život i službu, nisam oklijevao odgovoriti potvrdno i uputiti svoj zahtjev biskupu. Bilo mi je18 godina. Danas mislim da je taj moj prijatelj, koji je krenuo drugim putem, poslan od Gospodina da me uputi na ovaj poziv.
Sabrina: Kako su reagirali Vaši bližnji?
Mons. Ahiwa: Dolazim iz katoličke obitelji i kršten sam kao beba. Moj ujak, koji me odgojio i s kojim sam živio do stupanja u sjemenište, također je obavljao službu vjeroučitelja u župi i pomagao svećenicima u njihovim misijama. Uz to, moj praujak, mons. Attobra, prelat Njegove Svetosti, bio je prvi svećenik u našem kraju. Zaređen je u 70. godini, a umro u 92. Njegova je priča nevjerojatna. Prvi je put u sjemenište stupio u mladosti, ali njegovi roditelji, čiji je bio prvi sin, bili su protiv toga životnog izbora i prisilili su ga da se oženi kako bi osigurao kontinuitet obitelji. Dobio je kćer koja je umrla vrlo rano, bolujući od tzv. mistične bolesti. Kako bi ju spasili, trebalo joj je staviti fetiš za štovanje, što je njezin otac odbio u ime svoje vjere. Nakon što mu je supruga preminula, potpuno se posvetio Crkvi. Na poticaj župnih otaca postao je stalni đakon kad ga je tadašnji nadbiskup, kardinal Yago, pitao zanima li ga svećenstvo. Odgovorio mu je da mu je to najveća želja. Stoga se tri godine usavršavao u glavnom sjemeništu da bi na koncu bio zaređen za svećenika. Bilo je to prvi put da smo doživjeli takav događaj u našoj regiji, 15. kolovoza 1980. Kad bi svraćao u našu kuću, ispitivao je dječake ne bi li saznao tko od njih želi postati svećenik poput njega. Kad sam mu rekao da sam u skupini u kojoj se moli za zvanja, bio je jako sretan i ohrabrio me. Ostali nisu previše u to vjerovali, jer je otac François Attobra već bezuspješno poslao brojne moje ujake i rođake u sjemenište. Stoga ih je iznenadilo to što sam uspio to ostvariti.
Sabrina: Jesu li zbog toga bili sretni?
Mgr Ahiwa: Da, svi moji bližnji i ljudi u mojem rodnom selu bili su vrlo sretni zbog onoga što sam postao. Narod je slavio moje ređenje i moju misu zahvalnicu u selu.
Sabrina: Je li važno imati podršku najbližih kada odabirete životni put drukčiji od onoga o kojem oni sanjaju? Koji biste savjet mogli dati?
Mgr Ahiwa: U mojem slučaju nije bilo protivljenja, ali mislim da nije lako ljudima čiji životni izbor priječi protivljenje roditelja. Nitko ne može birati umjesto drugoga. Možemo pomoći savjetom, ali ne i zamijeniti želje osobe. Ponekad protivljenje može ići čak i do prekida obiteljskih veza, što je dramatično. U tim slučajevima mislim da je potrebno strpljivo koristiti dijalog, potkrijepljen molitvom. Ako poziv dolazi od Boga, vrata će se sama otvoriti. Strpljenje u molitvi uvijek je isplativo i izbjegava sukob.
Sabrina: Gdje ste pohađali sjemenište?
Mgr Ahiwa: U sjemenište svetog Josipa Bouakéa u središtu Obale Bjelokosti stupio sam nakon trećeg razreda, a ciklus filozofije i teologije završio sam u velikom sjemeništu Svetog Srca Marijina u Anyami u predgrađu Abidjana 1997.
Sabrina: Kakav je bio Vaš životni put nakon toga?
Mgr Ahiwa: Za đakona sam zaređen 1996. u župi svetoga Antuna Padovanskog u Moossouu, a za svećenika 13. prosinca 1997. u svojoj matičnoj župi svetoga Franje Ksaverskog u Aboissu. Kao mladi svećenik bio sam vikar nekoliko mjeseci u župi Aboisso. Potom sam postavljen za tajnika biskupa Grand-Bassama. Odatle sam otišao studirati na Katoličko sveučilište Zapadne Afrike (UCAO) u Abidjanu i Strasbourgu. Nakon studija vratio sam se u svoju biskupiju u Grand-Bassamu gdje sam sedam godina služio kao generalni vikar. Nakon što sam primljen na mjesto predavača biblijskih znanosti na Fakultetu katoličke teologije Sveučilišta u Strasbourgu 2018., vratio sam se u Francusku, gdje sam proveo dvije godine. Sveti Otac papa Franjo imenovao me pomoćnim biskupom nadbiskupije Bouaké.
Sabrina: Jeste li imali priliku steći pastoralno iskustvo u Obali Bjelokosti?
Mgr Ahiwa: Moja redovna pastoralna dužnost u prvim godinama svećenstva kao tajnika bila je svakodnevno služenje mise bosonogim karmelićanima u našoj biskupiji. Također sam obavljao službu nedjeljnog vikara u župama. Na dužnosti generalnog vikara pak pratio sam organizaciju dijecezanskog pastorala. Uz to, pružao sam uslugu prijevoda Biblije na svoj jezik – agni– s timom kateheta i svećenika.
Sabrina: Sveučilište u Strasbourgu priznato je francusko sveučilište. Kako ste čuli za njega?
Mgr Ahiwa: Nakon stjecanja kanonske licencije na Katoličkom sveučilištu u Zapadnoj Africi u Obali Bjelokosti moj mi je biskup predložio da nastavim na Sveučilištu u Strasbourgu kako bih pripremio tezu za podučavanje. Cilj mi je bio pripremiti habilitacijski ispit i ovo je sveučilište bilo dobar izbor. Prijatelj biskupije bio je g. ÉtienneWolf, gradonačelnik Brumatha u Alsaceu i predsjednik dobrotvorne udruge koja djeluje u zabačenom selu naše biskupije. Upravo je on olakšao postupke u nadležnosti njegove župe i biskupije. Usavršavao sam se s ciljem predavanja u sjemeništima ili na sveučilištima u svojoj zemlji.
Sabrina: Doktorirali ste teologiju. Što je bila tema Vaše teze?
Mgr Ahiwa: Moja se teza odnosila na temu „Isus i bolest u Evanđelju po Ivanu“, odnosno proučavanje Isusova odnosa prema bolesti i bolesnicima u četvrtom evanđelju. Bilo je prilično uzbudljivo, pogotovo kada sam uočio kako sveti Ivan pristupa pitanju bolesti u usporedbi s drugim evanđelistima. Vidimo kako Evanđelje odgovara na pitanja koja i danas zaokupljaju mnoge kršćane u njihovoj vjeri.
Sabrina: Zašto se, po Vašem mišljenju, neki studenti radije odlučuju za studij teologije na državnom sveučilištu?
Mgr Ahiwa: Mislim da za studente postoji pitanje cijene studija i uvjeta pristupačnosti. Odlaze tamo gdje su im uvjeti najpovoljniji. Ali postoji i pitanje u vezi sa zapošljavanjem u Francuskoj ili Europi; a na ovom području državne diplome omogućuju lakši pristup plaćenom zaposlenju.
Sabrina: Kako su Vam protekle godine boravka u Francuskoj?
Mgr Ahiwa: Sve je prošlo u najboljem redu. Imao sam prijatelje, uključujući već spomenutog ÉtienneaWolfa i članove udruge Brumath-Kotoka na čijem je čelu, a koji su mi bili od velike pomoći. Čak i prije mog dolaska pronašli su mi smještaj u Strasbourgu i znatno olakšali integraciju u grad. No, budući da sam već boravio u gradu, brzo sam se prilagodio društvenoj stvarnosti.
Sabrina: Vaši studenti smatraju da ste dobronamjeran čovjek koji potiče svoje učenike, što im ulijeva želju za napredak. Što mislite da je potrebno imati da biste postali profesor teologije u današnjem svijetu koji se čini sve manje zainteresiranim za „stvari Božje“?
Mgr Ahiwa: Teologija se hrani vjerom. To je osnova za dobrog teologa. U svjetlu Duha Svetoga metode pristupa i istraživanja otvaraju se neočekivanim otkrićima. Dobar profesor teologije, čak i na svjetovnom sveučilištu, mora okupljati ove različite elemente u cjelinu. Također mislim da postoji neka vrsta dobronamjernosti koju treba njegovati prema učenicima, a koja ih može motivirati. U svim životnim područjima za napredak je svima potrebna pažnja i podrška, ali još više u akademskoj zajednici gdje ste podložni velikom stresu.
Sabrina: U kojoj se mjeri kršćani odlučuju za studij teologije?
Mgr Ahiwa: Mislim da nemaju mogućnosti, sredstava ili da ne osjećaju interes zbog životnih ograničenja i svoje socijalne situacije. Kad su me pitali da održim konferenciju ili obuku za skupinu kršćana, osjećao sam da su vrlo zainteresirani i sretni što mogu otkriti i bolje razumjeti određene stvari u teologiji; čak su gorjeli od želje da nastave s obukom. To znači da pone kad postoji želja, ali životni uvjeti ne nude priliku. Ipak, vrlo je važno biti osposobljen za prosvjetljenje i jačanje naše vjere i odnosa s Bogom.
Sabrina: Postavljeni ste za pomoćnog biskupa u Obali Bjelokosti, Vašoj rodnoj zemlji. Kako ste doživjeli ovo imenovanje?
Mgr Ahiwa: Moja prva reakcija bila je veliko iznenađenje, a potom me preplavio strah. Pitao sam se hoću li za to biti sposoban. U mojem slučaju, budući da nisam bio u zemlji i bili smo zatvoreni zbog korona virusa, vijest mi je prenio apostolski nuncij telefonskim putem. Iskreno, nisam to očekivao, jer su svi znali da sam upravo stigao u Strasbourg na službu podučavanja. Ali ponekad su Božji putevi nedokučivi i ne slijede ljudsku logiku. To znači da postoji mnogo stvari koje čovjek nije sposoban opaziti u događajima koji ispunjavaju tijek njegova života.
Sabrina: Započet će nova stranica u Vašem životu. Koja su Vaša očekivanja, bojazni, snovi? Recite nam nešto o Crkvi u Obali Bjelokosti.
Mgr Ahiwa: Crkva u Obali Bjelokosti ove je godine navršila tek 125 godina. Misionari su obavili dobro i lijepo djelo. Postavili su temelj snažnoj Crkvi. Njihovim marljivim radom i molitvama danas je svećenstvo sastavljeno od 99% sinova zemlje. No izazovi su još uvijek brojni. Zbog protoka vremena pastoralnu skrb treba preispitati kako bi odgovarala situaciji i životu kršćana te onih koji kucaju na vrata Crkve. Istodobno, dok smo zadovoljni sve većim brojem vjernika na našim misama, svjesni smo da vjera tih ljudi mora biti oblikovana tako da bude čvrsta kako bi se oduprla prijetnji višestrukim okupljanjima prodavača iluzije koji nastanjuju naše gradove i sela. Da bismo to učinili, moramo stalno i strpljivo raditi na gradilištu inkulturacije, kako bi se evanđelje čvrsto ukorijenilo u našim kulturama i u srcima naših vjernika.
Sabrina: Crkva u Africi je živa, šire se svećenička zvanja, a liturgijska su slavlja puna radosti. Otkud ta razlika u odnosu na većinu zapadnih zemalja koje se čine uspavanima?
Mgr Ahiwa: Mislim da postoji mnogo razloga za takvo stanje. Ali možemo, između ostaloga, istaknuti učinak istrošenosti i fazu slabljenja svojstvenu bilo kojoj društvenoj zajednici. Crkva na Zapadu je stara i treba se mijenjati s obzirom na trenutnu situaciju i društvena pitanja. To je posao za koji je potrebno vrijeme. A budući da je Crkva tek ljudska organizacija, na čelu koje je sam Bog, On će znati kako pratiti taj proces obnove i nove dinamike. Stoga je potrebno ostati pozitivan i sačuvati nadu radeći sve ono što je moguće. Bog ne će dopustiti da njegovo djelo potpuno propadne. U Africi smo u uzlaznoj, slavljeničkoj fazi koju također treba podržati i njegovati radi boljih rezultata. No sve se to mora promatrati pogledom vjere koji nam jedini može omogućiti da vidimo daleko, izvan naših vremenskih granica.
Sabrina: Crkva, ali i europsko stanovništvo, stari i gubi svoju dinamičnost. Francuska je poslala mnogo vjerskih misionara u svijet, a danas možemo vidjeti da brojne francuske župe ne bi imale svećenike da nema onih afričkih koji dolaze kao pojačanje. Situacija za njih nije laka zbog kulturološke razlike i obilja obveza kojima su izloženi. Je li takvo stanje održivo i pravedno?
Mgr Ahiwa: To nije pitanje pravde nego crkvene solidarnosti i milosrđa koje također treba živjeti ponizno. Misionari su nam donijeli kršćanstvo. Oni su obučili svećenike za naše crkve. Danas ih u crkvama nedostaje, jer je posve normalno da oni koji imaju više daju onima kojima nešto nedostaje. Sasvim je normalno da se biskupija kojoj su potrebni svećenici obraća onima koji ih imaju. Ne bismo smjeli pristajati uz svoj ponos ili nuditi neuspješna zamjenska rješenja te pustiti da zajednice nestaju. Što se tiče uvjeta života i rada, mora se prepoznati da se ulažu napori da se svećenicima pruži ono što im treba. Ponekad kulturna razlika može predstavljati izazov, koji neki uspiju prevladati. Ali ako netko u tome ne uspije, njegov ga biskup može pozvati u biskupiju. U svakom slučaju, to su pitanja koja se mogu riješiti u bratstvu između biskupa za dobrobit svih. Ne bismo smjeli zaboraviti da su u pustolovini prvih misionara mnogi umrli, pokošeni u cvijetu mladosti od tropskih bolesti kojima se nisu mogli oduprijeti. Treba napraviti mjesto za odavanje počasti tim ljudima. Danas životni uvjeti omogućuju suočavanje s tim situacijama kako bi ih se što bolje izbjeglo. Za to moramo biti zahvalni Bogu.
Sabrina: Budući da u Africi postoje velika područja kojima nedostaje svećenika, prioritet bi također bio slanje svećenika tamo. Je li situacija u Obali Bjelokosti specifična za ovu zemlju ili općenito svugdje nailazimo na iste probleme?
Mgr Ahiwa: Opažanje nije pogrješno, ali oni koji rade takvu vrstu analize griješe. Općenito govoreći, oni koji daju nisu nužno jako bogati. Posvuda ima mnogo siromašnih, ali oni koji su milosrdni prema drugima nisu riješili ni sve svoje probleme. Isto je s pastoralnog gledišta. Danas još uvijek imamo europske misionare u afričkim zemljama, a opet ih i sama Europa treba. Ne mislim da smo preopterećeni europskim misionarima koje nam je Europa poslala. Stoga je uočljivo da se rasprava ne može voditi na toj razini. Nitko ne može živjeti u samodostatnosti, povući se u sebe u ovom svijetu koji se sve više otvara. Bit Crkve je biti misionar i međusobno se podržavati. Crkva je mjesto na kojem čak udovičin novčić puno znači. Ne morate biti bogati da biste davali. U tim kulturnim razmjenama također postoje brojne prednosti koje možemo izvući jedni od drugih kada one koji stižu ne gledamo kao profitere i osvajače, kada napuštamo odnos vladajućih i podređenih, kompleks inferiornosti i superiornosti. U Obali Bjelokosti postoje biskupije kojima su potrebni svećenici, u čemu im drugi pomažu. U našoj biskupiji primjerice imamo deset svećenika iz drugih biskupija koji nas podupiru. Dakle, misija može biti ujedno ad intra i ad extra.
Sabrina: Koje su teme na kojima posebno želite raditi sada kada ste biskup?
Mgr Ahiwa: Program je jasan. Radi se o tome da evanđelje prodre u naše kulture i srca naših kršćana. Za mene ćedaklebiti važno staviti naglasak na obuku vjernika, uzimajući u obzir njihovu sociokulturnu situaciju. Još jedan projekt koji se predstavlja našim crkvama u Africi pitanje je financijske autonomije radi pružanja podrške životu svećenika i pastoralnih djelatnosti. Neke sjajne inicijative već su u tijeku. Ja ih želim nastaviti i produbiti.
Sabrina: Što Vam je posebno dojmljivo u pontifikatu pape Franje? Što mislite o njegovoj enciklici Laudato si („Hvaljen budi“)?
Mgr Ahiwa: Njegovo pastoralno djelovanje na mene ostavlja snažan dojam. U njemu osjećamo pravog pastira, nekoga tko je istinski uronio u stvarnosti i brige običnih ljudi, a posebice siromašnih i malenih, onih koji su ostavljeni kraj puta, posljednji kako on voli reći. Sve njegove intervencije, uključujući Laudato si, obilježene su njegovim pastoralnim iskustvom. Laudato si djeluje kao direktorij za novu ekologiju u trenutku kada je planet ozbiljno ugrožen. To je veliki poziv na uzbunu koji odjekuje, upućen svijetu i njegovim vođama, na veće poštivanje prirode koja vrlo često snosi teret ekonomskih interesa velikih sila.
Sabrina: Više razgovaramo o svećeničkim zvanjima, a manje o ženskim redovničkim zvanjima. Po Vašem mišljenju, koje je mjesto redovnica u Crkvi 21. stoljeća?
Mgr Ahiwa: Ponekad smo u žurbi naviknuti vidjeti čašu napola praznu, ali moramo priznati da su se stvari puno promijenile. Potrebne su nam promjene, naravno, ali ne smijemo žuriti sa stvarima. Časne sestre uvijek su zauzimale vrlo korisno mjesto u Crkvi. Istina je da Crkvi treba vremena da im povjeri odgovorne položaje. No danas su se stvari promijenile. Zauzimaju položaje na katoličkim sveučilištima i u biskupijama. U Obali Bjelokosti postaju sve brojnije i obučene su za svjetovne i vjerske discipline kako bi preuzele odgovornosti iz svoje nadležnosti. Ali prije svega radi se o potrebi da se bude koristan Crkvi. I ovdje moramo pustiti Crkvu da ide svojim putem pod vodstvom Duha Svetoga.
Sabrina: Nekoliko ste puta posjetili Međugorje. Možete li nam reći kada ste prvi put čuli za ovo mjesto i kada ste prvi put tamo otišli? Koliko ste puta bili na hodočašću u Međugorju i zašto?
Mgr Ahiwa: Još u Obali Bjelokosti znao sam da Međugorje postoji, ali za njega sam se istinski zainteresirao nakon hodočašća prijatelja, obitelji Friedrich, kad sam stigao u Alsace. Svake godine organiziraju hodočašće autobusom sa 60-ak ljudi, svećenika i laika zajedno. Pozivan sam u više navrata, ali u tome me spriječilo pitanje vize. Ipak, želio sam jednoga dana otkriti ovo mjesto o kojem se toliko govorilo. Stvari su se posložile tek kad sam 2011. završio diplomski rad. Prije povratka u Obalu Bjelokosti, gospodin Friedrich ponudio mi je putovanje avionom, što nam je omogućilo da izbjegnemo granicu. Tamo smo proveli Veliki tjedan. Bilo je jako lijepo, svidjela mi se velika duhovnost ovog mjesta, molitvene vježbe koje su se organizirale i žar hodočasnika. Vratio sam se u srpnju 2019., tijekom svojeg drugog boravka u Francuskoj, ovaj put autobusom s hodočasnicima. U skupini nas je bilo šest svećenika. Bilo je to u vrijeme međunarodnih duhovnih vježbi za svećenike. Proživjeli smo izniman trenutak duhovnosti.
Sabrina: Jeste li imali priliku ostvariti kontakt s međugorskim franjevcima ili vidiocima? Što mislite o Gospinim porukama?
Mgr Ahiwa: Nažalost, nisam imao priliku susresti se ni razgovarati ni s vidiocima ni s franjevcima. Tijekom prvog posjeta, na Veliki petak, jedna je vidjelica objavila poruku nakon privatnog ukazanja. Ono što proizlazi iz poruka Djevice Marije u Međugorju i što je svojstveno za Njezine poruke, naglasak je na obraćenju i pokajanju. U Međugorju se neprestano poziva na Božju ljubav prema nama, na Gospinu ljubav prema Njezinoj djeci kakva jesmo i na poziv da dođemo k Isusu.
Sabrina: Sljedeća će Vam godina biti puna obveza, ali možemo li zamisliti da ćete doći na hodočašće u Međugorje s braćom svećenicima, biskupima ili vjernicima?
Mgr Ahiwa: Mislim da nije izgledno, ali nikad se ne zna. Ono što znam jest da ću svakako ponovno posjetiti Međugorje kako bih povjerio svoju biskupsku službu Djevici Mariji. Mogao bih, zašto ne, tom prilikom organizirati hodočašće s drugim svećenicima ili biskupima. Ali prije odlaska tamo, povjeravam svoj episkopat molitvama međugorskih hodočasnika. Kada dođete tamo prije mene, pomolite se za mene da budem pastir po Božjem srcu.
Sabrina: Od 1981. do 1989. malo selo Kibeho u Ruandi doživjelo je milost ukazanja Djevice Marije koja je tamo došla kao „Majka Riječi“. Jeste li imali priliku otići u Kibeho, koji se također ponekad naziva „afrički Lourdes“?
Mgr Ahiwa: Puno sam slušao o Kibehu. Nažalost još nisam bio tamo, ali i taj je posjet dio mojih planova. Već sam pozvan, preostaje mi pronaći vremena i sredstava za odlazak.
Razgovarala: Sabrina Čović-Radojičić
Priredila i prevela: Davorka Jurčević-Čerkez
Izvor: © “Glasnik Mira” Međugorje, siječanj 2021.
