BLAŽENA DJEVICA ČINI ONO ŠTO ŽELI!

Dogodilo se da mons. Philippe Barbarin, spletom okolnosti ili, kao što sâm ističe, onoga što kršćani nazivaju Providnošću, predvodi svetu misu u Međugorju na posljednji dan 2020. Ugledni teolog s bogatim vatikanskim iskustvom i naslovom primata Galije, od kojih su prvi bili sv. Potin i sv. Irenej, rodio se 1950. u Rabatu u Maroku, a za svećenika je zaređen 1977. u biskupiji Créteil. Papa Ivan Pavao II. postavio ga je 2002. za nadbiskupa Lyona, da bi ga godinu dana kasnije imenovao kardinalom. Iako ga je sud proglasio nedužnim u sporu protiv zločina koje je počinio jedan svećenik iz njegove nadbiskupije, zbog moralne i ljudske odgovornosti koju je odvažno preuzeo kao čelni čovjek, prošle se godine povukao s mjesta nadbiskupa da bi preuzeo skromnu službu kapelana u Družbi Malih sestara siromašnih. U ovom nam razgovoru govori o svojem poimanju Međugorja, djelovanju, poslušnosti Crkvi, iskustvu prvog Blaženstva koje proživljava te odnosima s posebnim ljudima kao što je papa Franjo.

Sabrina: Kada ste prvi put čuli za Međugorje?

Mons. Barbarin: Prvi sam put čuo za ukazanja na Svjetski dan mladih na Cvjetnicu u Rimu 1984. O Međugorju mi je pričao jedan svećenik koji je bio ovdje i kojeg su ukazanja dirnula. Ja uopće ništa nisam znao i na kraju sam rekao sebi: Blažena Djevica ukazuje se kad želi, zašto ne i u naše vrijeme! Bilo je ukazanja u Lourdesu, Fatimi i sada u Međugorju! Ništa nisam znao o kontekstu i stoga sam postupno shvatio da postoji sukob u tumačenju između franjevaca koji su u svetištu i Mostarske biskupije. Sjećam se glasnog govora mostarskog biskupa iz srpnja 1988. na blagdan svetog Jakova u kojem je javno zahvaljivao Blaženoj Djevici što se nije ovdje ukazala, što mi se učinilo pomalo iznenađujućim i nasilnim. Nakon toga sam otišao kao misionar na Madagaskar. Tamo ništa nisam čuo o međugorskim ukazanjima, jer su u središtu bila prva ukazanja koja su se od 1990. događala u Anosivolakelyju na Madagaskaru, a koja su počela utjecati na tu zemlju. Nakon povratka u Francusku postao sam biskup u Moulinsu, a potom u Lyonu. Tada sam posjetio Ruandu, gdje sam otkrio ukazanja u Kibehu. O međugorskim ukazanjima najviše mi je pričao kardinal Schönborn, s kojim sam povezan jako dugo. Kad je bio student i mladi svećenik u Parizu u ekipi okupljenoj oko oca Le Guillouxa, bio sam sjemeništarac, potom mladi svećenik, a ponekad smo se susretali zbog naše bliskosti sa švicarskim teologom Ursom von Balthasarom. Jednog mi je dana rekao da ide u Međugorje, kojem je uistinu privržen kao mjestu ukazanja, a ja sam ga upozorio na potrebu opreza, zbog protivljenja mjesnog biskupa. Uz to, osobno kao kardinal, nadbiskup Lyona, zaključio sam da moram poštivati ono što mjesni biskup naloži. Odlučio sam da ne ću posjetiti Međugorje prije no što to bude službeno odobreno. Bio sam prilično blizak i s mons. Henrijem Brincardom, koji je bio biskup u Puy-en-Velayu, zadužen za sve „marijanske poslove“. Budući da Le Puy nije daleko od Moulina, a ni od Lyona, često smo se viđali. Viđao sam ga i za vrijeme bolesti, te sve do smrti. I on je bio uvjeren da međugorska ukazanja nisu vjerodostojna ni istinita. Pomno ih je proučavao, tako da nisam ovdje dolazio.

Sabrina: Stoga ste bili rastrgani između dva prijatelja, kardinala Schönborna koji je je zagovarao posjet Međugorju, i mons. Brincarda koji je dvojio o međugorskom fenomenu?

Mons. Barbarin: Ne bih rekao da sam bio rastrgan, ali sam ostao sin Crkve. To znači da unutar Crkve radim ono što mi Crkva nalaže i preporučuje. Izbjegavam sve ono što mi ne savjetuje. Uz to, tu je bio mjesni biskup koji za mene ima svu nadležnost! Naravno, nije nepogrešiv, ali moramo raditi ono što on kaže. Nisam se puno prepirao s mons. Brincardom niti ga previše pitao za obrazloženje njegova stava, samo znam da je on bio nadležan za međugorski predmet i da je bio protiv. U Rimu je isti predmet proučavao kardinal Ratzinger, te s njim i kardinal Bertone, ali ne znam što su oni razlučili i zaključili. Zatim je uslijedilo imenovanje biskupa Hosera kao nešto sasvim drukčije, jer je o dje stigao kako bi pomogao u razlučivanju i nesumnjivo rješenju sukoba koji postoji između biskupa i franjevaca. U to vrijeme čuo sam da je veliki broj kršćana i svećenika koji su se vraćali iz Međugorja bio jako dirnut, posebice zbog ispovijedi. Bio sam sretan zbog njih. Mnogi mladi također su mi govorili: „Ne usuđujem se to reći, ali zapravo sam svoj poziv pronašao u Međugorju!“ Pa zašto se ne usudiš to reći kad se radi o daru koji si tamo primio!? Naravno da mi to uvijek možeš povjeriti! Neki su svoj poziv pronašli u šetnji šumom, s prijateljima ili s bakom, a ti si ga primio u Međugorju! Ne vidim zašto bi to skrivao! U vezi s tim nisam imao predrasuda. Najedanput sam saznao da je papa Franjo otprilike rekao: „Ne izjašnjavam se o ukazanjima jer još treba raditi na njihovu razlučivanju, ali potičem ljude na odlazak u Međugorje!“ Pomislio sam: „Gle, pa to je uistinu jedinstveno!“ Meni se u međuvremenu događalo puno toga, tako da nisam bio sasvim u tijeku onoga što se ovdje zbivalo. Nakon toga otišao sam u Svetu zemlju prilično dugo. Tako se dogodilo da sam ovdje došao dakle tek sada, sa skupinom ljudi iz Lyona.

Mons. Barbarin: Ne znam, vjerojatno slučajnost koja se za nas kršćane zove Providnost! Trebali smo stići 28. prosinca, no stigli smo 30., što nije čudno, jer smo imali puno problema sa zrakoplovom zbog nevremena. Budući da smo stigli tog 30., ostao nam je samo posljednji dan stare godine. Povratak zrakoplova bio je zakazan za 1., pa se planirani boravak od punih 3-4 dana smanjio na 36 sati, ali to je tako. Ne možemo upravljati zbivanjima. Vozili smo se s biskupom Hoserom iz Sarajeva, pa smo imali malo vremena za razgovor. Predložio mi je da predvodim misu 31. prosinca navečer budući da, kako je rekao, „nije kardinal nazočan svaki dan kada se slavi misa za ulazak u novu godinu“, što sam rado prihvatio!

Sabrina: Koja ste mjesta u ovom kratkom vremenu uspjeli vidjeti u Međugorju?

Mons. Barbarin: Jutros smo se popeli na Križevac, do križa koji je postavljen na obljetnicu Isusove smrti 1934., što je prekrasan uspon s lijepim križ nim putem. Bio je to uistinu snažan trenutak. Zatim smo nakon ručka sa zajednicom Blaženstava otišli do mjesta ukazanja, što mi je bilo jako važno. A budući da sam već dugo vrlo blizak Cenacolu zato što smo zajedno osnovali Cenacolo u Lyonu, otišao sam u njihovu kuću u Međugorju koja je predivna! Zacijelo je jedna od najvećih! Žele da sutra ujutro s njima slavim misu. Prvi put kad sam čuo za međugorska ukazanja bio sam svećenik u Val-de-Marneu od ’85. – ’90., i pitao sam se: „Ali što je to?“ Otprilike u isto vrijeme počele su kružiti audiokasete sestre Emmanuel koje sam slušao. Bio sam jako sretan kad sam je tamo vidio.

Sabrina: Što znate o Međugorju? Kakav je vaš dojam o ovome mjestu s ob zirom na to da ste bili u nekoliko priznatih mjesta ukazanja kao što je Kibeho i Lourdes? Što Međugorje može značiti za svijet danas?

Mons. Barbarin: O porukama znam tek ono što sam ponekad čitao, da Gospa govori da trebamo moliti, ispovijedati se i ljubiti Isusa. Na koncu, to je ono što pokušavamo činiti iako nikad nismo na željenoj razini. No neobično je to što se radi o šestero mladih sa zapanjujućom količinom ponekad svakodnevnih ukazanja, vrlo učestalih i u točno određeno vrijeme. Stoga ne znam što mogu značiti tisuće ukazanja i to je prilično iznenađujuće, ako znamo da je ukazanje u Pontmainu, primjerice u siječnju 1871. trajalo jedva jedan sat tijekom kojeg Blažena Djevica izgovara jednu rečenicu. U Lourdesu ih je nešto više, u Fatimi traju od 13. svibnja do 13. listopada, a ovdje pak skoro 40 godina!

Sabrina: Da, ali u Francuskoj imamo nevjerojatno i izvanredno mjesto Le Laus i najduža ukazanja na svijetu koja su trajala pune 54 godine tijekom kojih je
vidjelica Benoite Rancurel gledala Djevicu Mariju i cijelo Nebo!

Mons. Barbarin: Sada ste me zatekli jer sam prošle godine u kolovozu bio u Notre Dame du Laus gdje sam proveo tjedan dana i bio sam zadivljen tim svetištem, a uopće nisam obraćao pažnju na činjenicu da se Blažena Djevica tamo ukazivala više od 50 godina! Blažena Djevica radi ono što želi!

Sabrina: Uz to, rektor Lausa, otac Ludovic Frère, posjetio je Međugorje. U početku je jako dvojio, a kada je izdano odobrenje, došao je s radošću. On koji toliko dobro poznaje svoje svetište rekao mi je kako je bio dirnut kad je uočio sličnost poruka koje je primila Benoite s ovdašnjim porukama. Postoji istinska duhovna veza i u porukama između dva svetišta!

Mons. Barbarin: Puno vam hvala jer sam sljedeće godine pozvan 15. kolovoza za kraj marijanske godine u njihovu biskupiju, pa ću na to obratiti više pozornosti! Žalosno je priznati, ali bio sam nekoliko puta u Notre Dame du Laus, a nisam pročitao nijednu knjigu o Benoite. Tamo sam vodio duhovno povlačenje. Vidio sam da je to prekrasno svetište, bio sam sretan što sam tamo u toj ulozi, i kao hodočasnik, ali nisam obraćao pažnju na sadržaj poruka. Zapravo, često na mjesta hodočašća rado odlazimo. Odmalena sam išao u Lourdes i Fatimu. Kad sam bio dijete, živio sam u Maroku i nekoliko smo puta putujući u Francusku prolazili kroz Fatimu. A onda, kad sam bio kapelan u gradovima u kojima je bilo puno Portugalaca, odlazio sam u Fatimu s Portugalcima i Francuzima, i tamo sam se opet vratio na stogodišnjicu sa sjemeništarcima Lionske biskupije. Zapravo nisam baš pažljiv prema sadržaju poruke, imam dojam da je ukazanje više dar. Možda sam samo lijen, no prekrasan je to dar koji nam Gospa daje time što nas posjeti i što se određeno mjesto doživljava kao mjesto milosti. Potrudila se doći u našu kuću. Tamo je razgovarala s djecom i vidimo da govori jednostavnim jezikom. Oni su jednostavni ljudi. Primjerice, govorio sam o Pontmainu: radilo se o četvero djece koja izlaze iz škole jedne večeri u siječnju. I Ile-Bouchard je divan! Ono što također začuđuje jest to da 1947. u Francuskoj izbija velika socijalna pomutnja u kojoj su skoro komunisti preuzeli vlast, a Gospa se ukazuje djeci u Ile-Bouchardu, nakon čega se stanje smirilo. U Pontmainu će 1871. također rat koji razara Francusku odmah prestati u danima poslije ukazanja i svi vojnici iz sela o kojima tjednima nitko nije imao vijesti vratit će se kućama živi i zdravi! No ovdje u Međugorju rat tek dolazi! Odnosno, ukazanja su započela 1981., a nakon toga bio je rat i najviše su me dirnule upravo priče koje sam čuo iz Međugorja. To je bilo u vrijeme dok su bombe padale posvuda i strane su vojske bile angažirane u ovom dijelu Jugoslavije nakon što se raspala, a u Međugorju nije bilo ratnih zbivanja.

Sabrina: Bili ste primat Galije u Francuskoj koja je bila zemlja u kojoj se događalo najviše ukazanja, posjeta s Neba. Što mislite što je duhovna misija Francuske kao „starije kćeri Crkve“ kako je rekao Ivan Pavao II.?

Sabrina: Gdje se trenutno nalazite, nakon povlačenja s dužnosti nadbiskupa?

Mons. Barbarin: Trenutno živim s Malim sestrama siromašnih u Saint-Pernu, što je svjetska zajednica koja je rođena iz genija jedne žene koja je jednostavno vidjela nekoga tko je umro potpuno sam i u velikoj bijedi i rekla sebi da je to nepodnošljivo. Stoga je počela brinuti o vrlo siromašnim ljudima, bolesnima i starima da bi potom počela pozivati druge ljude da to čine, uključujući žene koje su joj se pridružile. Na koncu su osnovale vjersku zajednicu i silno ih je proganjao jedan svećenik, što je bilo prilično žalosno. Više ni ne znamo točno tko je on bio, nikomu nije ni važno, jer se ne moramo prisjećati grijeha. Jeanne Jugan proglašena je svetom. A kad sam tamo u Saint-Pernu, svako jutro molim svoju molitvu u kripti njihove crkve u blizini grobnice Jeanne Jugan i kažem si da je još uvijek nevjerojatna žena s velikom duhovnom snagom! To je kongregacija koja besplatno radi zapanjujući posao, čiji je jedini cilj omogućiti ljudima da napreduju u starosti, koja je teško razdoblje, tako da žive i umiru sretno, zato što imaju mirnu starost, obogaćenu mnogim nakanama.

Sabrina: Dakle, osjećate da Vas ove žene nadahnjuju, Vas, koji ste svećenik već 40 godina?

Mons. Barbarin: To su sve isti primjeri velikodušnosti, dobročinstva, milosti koji su nevjerojatni! Ali istina je da u Francuskoj postoji i vrlo velika misionarska dinamika.

Sabrina: Dirnula me je Vaša predanost progonjenim kršćanima na Bliskom istoku, posebice u Iraku, i čula sam kako kažete: „Molit ću Očenaš na kaldejskome svaki dan“ i molili ste pred nama. Čitala sam da je Papa planirao otići u Irak, hoćete li mu se pridružiti?

Mons. Barbarin: Ne ću se nametati. Odnosno, ako me pozove, idem, ali ako ne, ne ću. Uostalom, odlazim tamo malo kad poželim jer sam jako dobar prijatelj s patrijarhom. Često se čujemo telefonskim putem. Prošlo je dosta vremena otkad mi je rekao: „Ovo moramo apsolutno dobiti od Pape“, pa sam puno puta o tome razgovarao s Papom koji mi je odgovorio: „Znate, ne želim sada ići u Irak, jer će oni zbog toga pokrenuti sve sigurnosne mjere, a za to vrijeme ekstremisti Daesha mogli bi ubiti cijelo kršćansko selo!“ Sada Daesh nema više ista sredstva, oslabljen je, pa je manji rizik i zato Papa pristaje ići, što već dugo želi! Ja sam prvi put tamo išao u ljeto 2014. Molio sam za odobrenje, obavijestio predsjednika Biskupske konferencije i kardinala državnog tajnika i obojica su me silno ohrabrili. Bili su jako sretni zbog zamisli da se to područje posjeti! U Lyonu je bilo puno ljudi koji su me pokušali zaustaviti, govoreći mi da budem oprezan, da je previše opasno. Nisam slušao njihovo mišljenje, otišao sam i to je to! Po povratku sam shvatio da su ljudi sjajni jer su se uistinu uključili; gradili smo zgrade, centre za skrb, crkve i škole.

Sabrina: Je li to povezano samo s Irakom ili ste uspjeli ići dalje u Siriju, Libanon i druge zemlje Bliskog istoka?

Mons. Barbarin: Lionska biskupija je više od 30 godina pobratimljena s biskupijom Antelias u Libanonu. U svakom slučaju, nastavljamo djelovati u Libanonu, kao i u Burkini Faso. Cilj je pažljivo pobratimiti svaku župu sa župom Lionske biskupije, svaku katoličku školu s jednom školom Lionske biskupije radi uzajamne razmjene i pomoći. Potičemo mlade ljude i vodimo ih na hodočašće u Lourdes ili pošaljemo skupinu iz Lyona sa sredstvima da tamo pomogne u popravci neke škole i slično. Ove su zemlje strahovito razorene ratom. Libanon je u jako lošoj situaciji. Ne znam što im predstavlja pomoć koju dobivaju od Lionske biskupije jer je neznatna u odnosu na njihove potrebe, ali u svakom slučaju postoji pravo prijateljstvo. Osobno prijateljstvo između biskupâ i svećenika!

Sabrina: Govoreći o prijateljstvu, upoznala sam puno ljudi koji gaje veliku naklonost prema Vama i bila sam vrlo dirnuta kad sam pročitala da ste bili bliski s kardinalom Bergogliom prije no što je izabran za Papu. Kako ste se upoznali?

Mons. Barbarin: Kao što znate, on je poseban čovjek! Kad sam imenovan za kardinala, pozdravljali smo se na konzistorijima, ništa više. Potom sam mu govorio da nikada nisam bio u Buenos Airesu i da bi me zanimala suradnja. Tada bi me pitao što uopće radim u Lyonu, a ja sam mu odgovarao da ne radim ništa posebno, na što smo se šalili. Jednog mi je dana rekao: „Ja na ulicama Buenos Airesa potičem ljude da krste svoju djecu, jer je to najbolji poklon koji im mogu dati!“ Odgovorio sam mu da je to sjajno, na što je on dodao da bih i ja to isto trebao činiti po ulicama Lyona. Rekao sam mu da sumnjam da je na ulicama Lyona to moguće, jer ne vlada posve isto ozračje! Uz to, kad sam tek postao kardinal, a on je 15-ak godina stariji od mene, držao sam izlaganje o liturgijskoj obuci sjemeništaraca pred puno tada malo poznatih kardinala, poput kardinala Ratzingera, Bergoglia i Betonea. Marljivo sam na tome radio i svi su me ponešto pitali i komentirali u ugodnom vatikanskom ozračju. Kad je odzvonilo za stanku, Bergoglio mi je prišao i rekao: „Ah Barbarin, novi biskup Lyona! Rekli su mi da ovaj ima vjere! Izgleda da je točno!“ Ovo vam govorim da bih vam predočio kako s njim nema odnosa utisnuta u uobičajene obrasce. On je vrlo, vrlo poseban čovjek, drukčiji od drugih.

Sabrina: A na kojem jeziku razgovarate?

Mons. Barbarin: Govorimo na španjolskome. To su vrlo izravni odnosi, vrlo je lako s njim razgovarati. Pošaljem mu e-poruku, on mi odgovori ili ne odgovori u slučaju da, pretpostavljam, ima puno posla. Ali puno je puta odgovorio, čak i ako je vezano uz sporedne stvari. Želi biti na usluzi, iz dobročinstva ili za velike odluke. Primjerice, kad smo išli u Irak, željeli smo proslaviti Bezgrješno Marijino začeće, koje se u Lyonu proslavlja kao veliki blagdan. Jedne godine 8. prosinca padao je u ponedjeljak, i stoga smo se okupili u subotu i nedjelju 6. i 7. u Arbilu u Iraku sa svim kršćanskim izbjeglicama iz Mosula. Poručio sam mu da mora poći s nama. Rekao mi je da sam lud. Na to sam mu rekao da mora napraviti audiovizualnu poruku, koju je i snimio na talijanskome i koju smo titlovali na arapski. Kada smo po ulicama Arbila išli u povorci sa svijećama, kao u Lyonu, sa svim kršćanskim izbjeglicama, na kraju su stajala dva ogromna zaslona na kojima smo vidjeli kako im se Papa obraća. Bili su oduševljeni! Papa je vrlo pažljiv, i za male i za velike stvari. Jednom je dječaka koji je bio vrlo teško napadnut na ulicama Lyona primio s njegovom majkom. Za svoj 70. rođendan pitao sam ga bi li pristao primiti moju obitelj, na što mi je odgovorio: „O, pa to je lijepo! Svaki put kad dođu kardinali, njih dvije trećine upozna me sa svojom starom majkom, ali cijelu obitelj još nikad nisam vidio!“ Dakle, sva su moja braća i sestre, nećaci i nećakinje naravno bili prilično sretni! Proveo je s nama skoro sat vremena, bilo je uistinu lijepo.

Sabrina: Danas svijet prolazi kroz vrlo kaotičnu i tešku globalnu krizu. I sami ste pretrpjeli izuzetno teške stvari. Kako se osjećate kao čovjek nakon 2020., svećenik koji vidi što se događa, jer ste dosad imali priliku putovati, upoznati mnogo ljudi?

Mons. Barbarin: Ne volim praviti bilance stanja. Nije baš kršćanski izrađivati izvješća. Samo je jedan sudac koji gleda na moj život, koji ga poznaje i razumije, koji će ga suditi: to je dobri Gospodin. „I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve.“ Ono što znam je ono što danas moram učiniti. Ono zbog čega žalim je ono što ne radim, ali bih to trebao učiniti. Primjerice, što? Moliti, voljeti druge i služiti im. Danas više nisam nadbiskup Lyona. Ja sam kardinal kojem treba malo vremena. Bratskom dobrotom nadbiskupa Rennesa služim u biskupiji Rennes u glavnoj kući Malih sestara siromašnih koje su kao dobre žene istinsko čudo. Ispovijedam ih, svaki dan slavim misu za sestre, trudim se biti na raspolaganju i zaista im se divim, ali istovremeno sam im na usluzi! Moram ih podučavati, propovijedati im i sve ostalo. Također sam profesor u sjemeništu u Rennesu. Zamolili su me da držim predavanja koja nikada nisam držao onima koji su na kraju školovanja, tako da moram uistinu raditi na svom tečaju ekleziologije. No uvijek smo sretni zbog onoga što radimo.

Sabrina: Kako ste se osjećali kad ste napustili Lyon budući da ste bili toliko vezani uz njega i njegove žitelje?

Mons. Barbarin: Bilo je to iskušenje. Našao sam se u prvom Blaženstvu. Gospodin kaže: „Blago siromasima duhom.“ U svome duhovnom životu morate se osjećati posve siromašno. U svećenstvu mi se preko noći oduzelo sve ono što je bilo moje poslanje. Otišao sam, a da mi više ništa nije ostalo. A što ću dobiti? Ono što će mi se dati. Darovana su mi prekrasna blaga: male sestre siromaha, zatim sjemeništarci iz Rennesa. Radi njih se umaram. Istina je da je malo frustrirajuće i teško živjeti. To sam već proživio kad sam otišao živjeti na Madagaskar, gdje sam 1994. poslan u jednu župu. Imao sam puno duhovnih smjernica, puno ljudi koji su dolazili na ispovijed, puno hodočašća koja sam organizirao. A onda preko noći, ništa, budući da sam stigao u zajednicu u kojoj nisam ništa razumio. Morao sam se početi pripremati za predavanja koja sam izradio na francuskome, a nisam bio siguran da će me shvatiti. Tada sam se jako umorio od učenja jezika, ali kad vam se dogodi izvanredno bogat život, a sljedeći dan ništa, nije tako lako živjeti s tim. To je prilično uznemirujuće. No, još uvijek postoje prednosti, a to je pitanje jeste li doista vezani uz Isusa ili ne. Kad ste svećenik, dali ste svoj život Gospodinu, on mu pripada za usluge Njegova Kraljevstva i Njegove Crkve. Tu vidite je li vaša vjera istinita. Događa se da ovih dana, tamo sa sestrama koje su štoviše vrlo pažljive ako je sve u redu, ne samo da više nemam nijednu službu koju sam imao prije, već još uvijek nemam ni mjesto! Nije bilo slobodno tamo gdje sam trebao ići, tako da nemam na raspolaganju ni svoje knjige, datoteke ili bilo što drugo. Nije loše jer je to uistinu konkretno iskustvo siromaštva. Tako vidim je li mi srce siromašno ili ne.

Sabrina: Možemo li mi kojima je žao što ste proveli samo kratko vrijeme u Međugorju reći da ćete nam opet doći na duže vrijeme, nakon što kriza s Covidom završi?

Mons. Barbarin: Ukaže li se prilika, rado ću se vratiti! Primjerice, sada pružam usluge koje prije nisam mogao ponuditi, kao što je vođenje karmelićanskog povlačenja u Lavalu. Ja sam svećenik biskupije Créteil smještene u predgrađu Pariza i rečeno mi je da mogu voditi duhovne vježbe za svećenike. Stoga sljedeći mjesec idem u jednu opatiju i susret ću se s braćom od prije 25 godina! One najmlađe ne poznajem, ima dosta i onih koji su umrli, ali vrlo sam sretan što ću se susresti s onima koje znam! Što ću im dati? Pa evanđelje kakvo je u mom srcu! Ne brinem se previše, ali istina je da me poziv obradovao. Ja sam svećenik biskupije Créteil, njoj pripadam i volim je! Nikad ne zaboravljaš početke svoga svećenstva. Stoga me pomisao da provedem tjedan dana s njima jako raduje!

Sabrina: Već smo sretni što ćemo opet razgovarati s Vama o stvarima koje će se u međuvremenu dogoditi!

Mons. Barbarin: Amen!

Razgovarala: Sabrina Čović-Radojičić
Priredila i prevela: Davorka Jurčević-Čerkez

Izvor: © “Glasnik Mira” Međugorje, veljača 2021.